Osmanski sultani

Osmanlije su osnivači jedne od najdugovječnijih i najutjecajnijih političkih organizacija u svjetskoj historiji na jednom širokom geografskom prostoru.

Autor, inače jedan od najvećih autoriteta po pitanju historije Osmanlija, u djelu “Osmanski sultani” je kao izvore koristio vakufname, hronike, dokumenta i druge, njima slične izvore osmanskih i bizantijskih autora, a koji do sada nisu uopće korišteni. Autor je zadržao objektivan, nepristrasan i kritički osvrt pri analizi tih izvora.

“M. Akif Ajdin (M. Âkif Aydın), direktor Centra za islamske studije (İslam Araştırmaları Merkezi – İSAM), je našao za shodno da se moje natuknice o osmanskim sultanima prvog perioda (1302– 1481), koje se nalaze u Islamskoj enciklopediji Vakufa Uprave za vjerske poslove Republike Turske (Türkiye Diyanet Vakfı İslam Ansiklopedisi – DİA), objedine na jedno mjesto i da se publikuju u obliku jedne manje knjige, nazvane “Osmanski sultani”.

Na taj način je nastalo djelo “Osmanski sultani”. Te studije predstavljaju jednu novu sintezu upoređivanjem istočnih i zapadnih izvora i provođenjem terenskih istraživanja.Tekstovi o Osmanu, Orhanu i Muradu I su napisani za Islamsku enciklopediju Vakufa Uprave za vjerske poslove Republike Turske (Türkiye Diyanet Vakfı İslam Ansiklopedisi – DİA).

Ostali su prethodno izašli u Enciklopediji islama (Encyclopedia of Islam) i Islamskoj enciklopediji (İslam Ansiklopedisi) Ministarstva narodnog obrazovanja (Milli Eğitim Bakanlıği). Nisam smatrao potrebnim da se prijevodi na turski provjeravaju. Na kraju knjige se nalazi bibliografija za svakog sultana.

Uređivački odbor enciklopedije je prema općim pravilima izdavanja dao konačni oblik prvim tekstovima koje sam poslao da se objave u Islamskoj enciklopediji Vakufa Uprave za vjerske poslove Republike Turske. Ja sam pažljivo pročitao tekstove koji su mi poslani za ovu knjigu “Osmanski sultani” te sam načinio ispravke i stavio naslove poglavlja.

Natuknice o Osmanu, Orhanu i Muradu I jesu rezultat istraživanja koja sam radio posljednjih godina. U tim tekstovima su korišteni osmanski arhivski dokumenti, načinjena je kritička ocjena hronika, te su pregledane i provjerene studije objavljene u Turskoj i na Zapadu.

Kao što među tim studijama ima i onih koje uzimaju u razmatranje ozbiljne izvorne studije njemačke i austrijske filološke škole nakon Prvog svjetskog rata, ima i onih koje izvore ne razmatraju kritički i koje ih sve odbacuju smatrajući ih “crnom rupom” (black hole) (pogledajte natuknicu “Osman” u prvom tomu Encyclopedia of Islam). Drugi su opet ignorisali kritike i ispravke iznesene godinama unazad i pridržavali se “Gibbonsove teze”.

Oni koji pokušavaju da koriste osmanske hronike, prije svega moraju posjedovati ozbiljnu filološku pripremu. U člancima koje smo ovdje objavili, prati se kontrola i ocjena izvora vezanih za ranu osmansku historiju, a posebno toponimsko-topografskim terenskim istraživanjima.

Isto tako, otpočeli smo arheološka istraživanja posjetom Karadžahisaru, prvom centru Osmanovog bejluka / begovine / kneževine (tr. beylik). Arhivski izvori prvog osmanskog perioda su posebno vakufi zavija i njihove vakufname. U tim izvorima pronalazimo mnogo informacija o prvim osmanskim bejlucima/begovinama/kneževinama.

S druge strane, bizantske hronike su nesumnjivo važni izvori o prvom osmanskom periodu. Trebamo spomenuti publikacije E. Zachariadoua koje otvaraju novi put na tom polju. Osmanisti mogu koristiti pouzdane prijevode bizantskih hronika koje su nedavno načinili filolozi u Francuskoj i Njemačkoj.

Nema sumnje da je najvažniji izvor o Osmanu i njegovoj kneževini hronika njegovog savremenika G. Pachymeresa (Georgije Pahimer). Zahvaljujući Laurent-Faillerovom prijevodu i bilješkama, imali smo priliku okoristiti se tim izvorom. Za Orhanov period, italijanske publikacije dokumenata sa Kantakuzinom i Grigorom postale su neophodne za kontrolu i obogaćivanje osmanskih hronika.

Utvrdili smo da je dva originalna dokumenta Ahmedija, dosad nepoznate savremene hronike, o periodima Murada I, Bajezida I i Mehmeda I, prenio Nešri u cijelosti. Na taj način, prije hronike Ašikpašazadea (Âşıkpaşazâde) iz druge polovine XV vijeka, imamo jedan detaljan izvještaj o samom početku vijeka. Ta dva teksta, kao mnogo obuhvatniji izvor od Dastana koji je Ahmedi pridodao İskendernami, nalaze se pred nama (ta dva teksta pripremamo za objavljivanje).

Vakuf Uprave za vjerske poslove Republike Turske je olakšao čitaocima i usrećio autora time što je ta moja istraživanja iz Islamske enciklopedije predstavio objedinjene u knjizi “Osmanski sultani”. Srdačno se zahvaljujem direktoru M. Akifu Ajdinu i uređivačkom odboru Islamske enciklopedije. – iz Predgovora, Halil Inaldžik (Halil İnalcık).