CRNA DUŠA je roman koji se ne ispušta iz ruku već nakon prve pročitane stranice. To je uzbudljiva, često surova i sirova priča o ratu koji nije onaj klasični, o ratu koji nije opisan niti predviđen ni u jednom udžbeniku vojne literature; o agresiji na Bosnu i Hercegovinu, prije svega na muslimane-Bošnjake, sa dvije strane, o luđačkom plesu krvoločnih aveti zla koje su htjele da pobiju, siluju, opljačkaju i izmrcvare sve što je muslimansko i bosanskohercegovačko, o dvoličnosti, ravnodušnosti i hipokriziji svjetske zajednice koja se pravila gluhom i slijepom, skanjivala se i izmotavala, dok je u središtu Evrope vršen genocid krvaviji od fašisitičkog, koji je pokosio 200.000 nevinih i rastjerao milion i po nedužnih na sve četiri strane svijeta.
Crna Duša, Ahmeta M. Rahmanovića nije, međutim, ni pamflet u odbranu jednog naroda, ni hladna optužnica tužioca iz nekog Haga, ni posmrtna, tugaljiva lamentacija nad nevinim žrtvama, ni glorifikacija borbe BiH protiv agresora, niti njeno nipodaštavanje ili kritika.
To je roman istine. Realisitičan. Uvjerljiv. Herojski i antiherojski. To je priča o Sarajliji Hamzi, borcu sa prve linije, braniocu i osvetniku, o suprugu i ocu koji je, igrom slučaja, sa jedne uzvišice snimao kamerom kako mu svadbeni kum, Srbin, dolazi “mercedesom” pred vikendicu iznad Sarajeva, ubija svoje kumče i kumu koju njegove bradonje pokušavaju da siluju. Zatim se sve odvija svojim neumitinim redosljedom, oko i unutar Hamze, od čega mu duša počinje polako da crni, da bi, dolaskom u Ameriku, potpuno pocrnjela. Pogotovo kada je u sred Čikaga, u elitnom restoranu, susreo svog kuma u društvu njegovih nekadašnjih pajdaša-četnika… (Izvod iz recenzije: Mugdim Karabeg, novinar)
